

——————————————————————————————————————————
Adrian Placenti, skladatelj/klavir
Katalin Bartha, violina
Nikola Baće, narator
Puertas abiertas (Otvorena vrata) je tango-priča nastala iz zamišljenog susreta dubrovačkog fotografa Pave Urbana i argentinskog skladatelja Adriána Placentija.
Dubrovački fotograf Pavo Urban poginuo je 6. prosinca 1991. tijekom jednog od najžešćih napada na Dubrovnik, snimajući razaranje Straduna. Urbana najviše pamtimo po ratnim fotografijama, no on se tijekom kratke umjetničke karijere istaknuo nizom fotografija različitog stilskog, žanrovskog i tematskog spektra.
Adrián Placenti, skladatelj iz Buenos Airesa, posebno se fascinirao Urbanovom serijom fotografija s motivima vrata. Riječ je o crno-bijelim fotografijama manjeg formata u kojima se kao lajtmotiv pojavljuju i ističu vrata interijera ili eksterijera; vrata sobe, hodnika, vrata Grada, pa tako i ona od Ploča u kojima je godinu dana nakon snimke poginuo. Riječ je o osobnijem opusu, koji je vezan uz Urbanove intimne prostore i tadašnju djevojku, također fotografkinju, Maru Bratoš, kojoj je pisao pisma s ratišta.
U jednom pismu opisuje kako izgleda Dubrovnik, u dva sata ujutro, kada ide telefonirati Mari u Ameriku. Prvo su mu ta sablasna tišina i mrak bili zastrašujući, a onda… “… A onda obikneš. I bude ti normalno. I pomisliš kako je divan ovaj grad kad ga ne vidiš. Samo ga slutiš. I s prvim mrakom i gašenjem svjetla na prozorima izlaziš u bezdan, prolaziš kraj rijetkih ljudi-krijesnica i tek po mirisu rogača znaš u kojemu si dijelu Sv. Jakova. I sve ti bude igra, neko čudno nadmetanje s realnošću – pokušavaš rat uvjeriti da on to nije”.
U suiti Puertas Abiertas (Otvorena vrata) skladatelj Placenti propituje tu ideju ljudi-krijesnica, grada kao labirinta duša i njihovih susreta. U Gradu kojeg je Urban fotografirao, gdje je upoznao Maru, gdje je na kraju skončao snimivši vlastitu smrt.
S druge strane, tango je „voljeni boem s ranom koju skriva, obučen u žalost od glave do pete… smijeh ali i smrt obučena u plesača“, prema tekstu klasika tog žanra, pjesme Apología tanguera iz 1933. U tradicionalnoj milongi pravila ponašanja nalažu da plesači ostanu anonimni, i često godinama plešu bez da znaju imena jedni drugima, dok je sam ples fizički prilično intiman. Možemo reći da Placenti u Urbanovim ranijim, intimnijim fotografijama osjeća onu nadolazeću tragediju izgubljenih duša koja odlikuje i estetiku tango glazbe.

